Skoro na granici

Emmanuel Moreno Lopez, Meksiko

Ovaj rad je nastao iz duboko ličnog iskustva: moj otac i moji djedovi i bake živjeli su s dijabetesom. Odrastajući i gledajući kako se svakodnevno nose s tim brojevima, s tim tihim stresom, ostavilo je trag na meni. Njihova iskustva postala su i inspiracija i podsjetnik da se bitka ne vodi samo u tijelu, nego i u umu.

“"Skoro na granici" nastoji vizualno prikazati stalnu anksioznost koju mnogi ljudi s dijabetesom osjećaju dok prate nivoe glukoze u krvi. Kompozicija koristi preklapajuća lica i ruke kako bi prenijela zbunjenost, psihički pritisak i osjećaj zarobljenosti u više misli istovremeno. Ova fragmentacija odražava kako se um dijeli između straha, brige, frustracije i samokontrole.

Dramatična upotreba crvene i plave simbolizira dvije suprotstavljene sile: crvena označava uzbunu, stres i hitnost, dok plava sugeriše smirenost, kontrolu i kliničku distanciranost. Ove suprotstavljene energije sudaraju se unutar pacijenta, predstavljajući unutrašnji sukob koji nastaje čak i prije nego što se vidi rezultat.

U centru glukometra prikazana je vrijednost 127 — broj koji je tehnički unutar normalnog raspona, ali vrlo blizu praga. Ta blizina stvara stvarnu i trajnu anksioznost: strah da će sve poći po zlu. Za mnoge osobe s dijabetesom, svako mjerenje može pokrenuti osjećaje krivnje, frustracije ili straha od gubitka kontrole. Uređaj time postaje emotivni simbol, a ne samo medicinski.

Više ruku naglašava ponavljajuću, gotovo kompulzivnu radnju testiranja — neophodnu rutinu, ali onu koja iscrpljuje um. Fragmentirano lice predstavlja emocionalni identitet pacijenta: izvana smiren, ali iznutra podijeljen brigom.

Ovom radom želim izraziti da anksioznost kod osoba s dijabetesom ne proizlazi uvijek iz loših rezultata, već iz stalne mogućnosti prelaska te granice. Živjeti "gotovo na granici" je mentalno stanje — svakodnevni podsjetnik da i najmanja varijacija može donijeti ozbiljne posljedice. Ovaj rad poziva na empatiju, razumijevanje i vizualizaciju tog nevidljivog pritiska.

Tiha hrabrost

Kanjaree Suppawittaya, Tajland

Život s dijabetesom tipa 1 nosi nevidljivu težinu — kao pacijent s dijabetesom tipa 1 više od deset godina, shvatio sam da je savršena kontrola svakodnevno gotovo nemoguća. Stalna svijest o održavanju razine šećera u krvi pod kontrolom, davanje pravih doza različitih vrsta inzulina, upravljanje visokim i niskim razinama šećera te donošenje stotina drugih odluka vezanih uz dijabetes — uz sve uobičajene odluke koje svatko donosi svakodnevno — stvara osjećaj "nikad ne biti na odmoru" i tjeskobu koja dolazi iznutra.

Iako sam dobio ogromnu podršku od svoje porodice, vršnjaka i tima za zdravstvenu njegu, i dalje postoje trenuci kada se suočavam sa društvenim situacijama i pritiskom pogleda i ušiju koje ne razumiju. Zahvalna sam što mogu podijeliti svoju priču o dijabetesu tipa 1, ali potreba da se stalno objašnjavam svima koji vide moje stanje — nadajući se duboko da će razumjeti, a ponekad to i prepuštajući onima koji ne razumiju — je preplavljujuća. Tuđa pogrešna shvatanja i povređujuća predviđanja o mojoj budućnosti često su bolna i ponekad me čine nesigurnim, uprkos velikoj vjeri u sebe i svojim sposobnostima.

U konačnici, život s T1D nije samo upravljanje brojevima — radi se o pronalaženju ravnoteže, otpornosti i prihvatanja. Za mene je prvi korak bio da prihvatim sve što jesam i kažem sebi: "Da, imam dijabetes i živjet ću dobro s njim." I upravo to sam činila do sada. To što sam i sama pacijentica i vidim šta mnogi rade, oblikovalo me je u vrijednu i empatičnu studenticu treće godine medicine. Još uvijek nosim neke strahove, ali znam da će snaga u meni i podrška naše svjetske dijabetičke zajednice pomoći da prevaziđem sve. Nadam se da ću živjeti ispunjen život, za malu desetogodišnju verziju sebe i za sve vas, moje drage prijatelje.

Tako malo, tako veliko

Irene Cotroneo, Italija

Svaki put kad pogledam svoju kolica za insulin pumpu, pomislim na činjenicu da je to nevjerovatno mala stvar koja me održava na životu. Tako mala i krhka, a opet tako velika i neophodna. Velika jer je moja prva potreba i drugi glavni lik u mom životu, poslije mene. Ponekad imam osjećaj da nema izlaza i paničim. Ponekad je dijabetes samo običan zadatak. Često se mučim, ali nastavljam dalje. Takav je život.

Nevidljiva težina

Belma Tahto, Bosna i Hercegovina

Moja priča o dijabetesu.

Kao farmaceut, svakodnevno susrećem ljude koji žive s dijabetesom. Svaki razgovor, svako pitanje, strah ili nada koje podijele ostavljaju trag na meni.

Vremenom sam naučio da dijabetes nije samo fizičko stanje, već i emotivno putovanje, koje zahtijeva hrabrost, strpljenje i otpornost. Kao samouki slikar, pokušavam te emocije pretvoriti u boje. Tako je zapravo rođena moja umjetnost. To je vizuelni izraz dijabetesa i anksioznosti, spoj tame i svjetlosti, borbe i nade. Odražava nevidljivu stranu dijabetesa, anksioznost, nevidljivu težinu nesigurnosti, ali i svjetlost nade koja nikada ne blijedi.

Dakle, bilo kroz moj rad kao farmaceutkinja ili kroz boje i poteze kista, moja misija ostaje ista: pomoći, razumjeti i pružiti podršku.

Kroz ovaj rad, stvoren za kampanju "Ovo je dijabetes", želim pokazati da se empatija i razumijevanje mogu izraziti ne samo medicinom, već i umjetnošću.

Glasovi iznutra

Nawelles La Rosa, Italija

“"Glasovi iznutra" rođeni su iz tihog slušanja onih koji svakodnevno žive s dijabetesom. Iza svakog čina kontrole krije se svemir misli, tjeskobe i krhkog ravnotežja. To je posveta onima koji se u tišini suočavaju sa svojom borbom — pretvarajući bol u hrabrost i svijest.

Ovo umjetničko djelo odražava unutrašnji dijalog onih koji žive s dijabetesom, stanjem koje nadilazi tijelo i dopire do uma. Glasovi koji se pojavljuju oko lica simboliziraju stalnu tjeskobu kontrole, strah od iznenadnih promjena i umor koji proizlazi iz stalne potrebe da budu na oprezu.
U mirnom, bistrom licu u središtu vidimo tihu snagu onih koji dan za danom biraju suočiti se sa svojom situacijom svjesno i dostojanstveno. Kontrast između tame i svjetlosti izražava unutrašnji put između emocionalnog kaosa i potrage za ravnotežom.

To je poziv da pogledamo izvan bolesti — da prepoznamo nevidljivu, ali duboku borbu koju mnogi trpe i da pretvorimo strah u otpornost.

Ponovno rođenje iz tame

Diego Berzagui, Brazil

“"Ponovno rođenje iz tame" prikazuje putovanje onih koji žive s dijabetesom, početnu tamu, strah i bol odražene u očima, ali i eksploziju boja koja izbija iz uma kada se otkrije da je moguće živjeti punim plućima. Srce na prsima simbolizira ljubav koja opstaje, čak i pred licem ograničenja, dok organski oblici koji izlaze iz glave predstavljaju nadu, disciplinu i procvat novog života.

Umjetničko djelo nas podsjeća da dijabetes nije kraj, već poziv da se ponovo osmislimo, da se hranimo sviješću i da se ponovno rodimo u boji, ravnoteži i vitalnosti.

Grozan dan za kosu, gospođo

Linda Chan, gospođa s lošim danom

Bolestan od dijabetesa 33 godine, gubim vid. Penzionisao sam se sa 55 godina zbog depresije i lošeg zdravlja. Išao sam na časove crtanja i sada pravim mrlje i vidim u njima slike. Imati loš dan za kosu znači da stvari ne idu dobro, osjećaj da je kosa ili, u ovom slučaju, dijabetes jedino što te definira zbog stalne potrebe da upravljaš tim stanjem i stalnog truda, svijesti i tuge koja te može preplaviti, bez obzira koliko se trudio.

Dijabetes mi je prouzročio gubitak vida, srčane probleme, bolest bubrega i neuropatiju jer sam sve to vrijeme morao uzimati insulin.... Sada imam stalni monitor i to mi mijenja život.

Diše mi za vratom

Gemma Olivieri, Italija

Živjeti s dijabetesom tipa 1 znači nositi stalnu težinu — prisustvo koje je uvijek iza mene, koje mi diše za vratom. To je tjeskoba svakog obroka, svakog broja, svake noći. Nikada zaista ne nestaje.

Živim s tim od 2019. i i dalje ga većinu vremena mrzim. Djeluje nametljivo, teško — nešto što mi krade slobodu i ispunjava svaki trenutak brigom. Ponekad me izluđuje, taj stalni dah koji me podsjeća da nikad nisam potpuno slobodan.

Ali znam da se ne mogu vratiti. Jedini put naprijed je da nastavim hodati, s njim odmah iza sebe. Ne kao neprijatelj, nego kao tvrdoglav putni saputnik — s kojim polako učim živjeti, udah po udah, korak po korak.

Ipak rastem (s inzulinom)

Lynda Browne-Bristov, Barbados

Dijabetes me je naučio da živim uz tihi žamor anksioznosti, brojevima, iglama, pitanjima "šta ako", usponima i padovima. U ovom autoportretu, dosežem jednom rukom i držim ravnotežu drugom, držeći štap od šećerne trske koji cvjeta u cvijet. Cvijet je rast, mekoća i nada; štap je odlučan. Inzulinska olovka počiva na mom boku, stalni podsjetnik na moju situaciju, ali i saputnik koji obuzdava strah kako bih mogao nastaviti naprijed s pozitivnošću.

Roditelj dijabetičar

Isabelle Isa Kristin Steineck, Švedska

Zamislite da morate svom djetetu davati lijek svaki dan—znajući da ga previše može biti opasno, a premalo može ugroziti život. Ovo je svakodnevna stvarnost roditelja djece koja žive s dijabetesom tipa 1.

Upravljanje inzulinom je složen i neumoljiv zadatak. Iza svake doze stoji pažljivo izračunavanje, stalno praćenje i duboka zabrinutost. I dok nose ovu medicinsku odgovornost, ovi roditelji također samo pokušavaju biti obične mame i tate.

Kao doktor, u svom radu susrećem mnoge od tih roditelja. Zato sam želio napraviti ovu crtež – da odam počast onome što oni rade. I sam živim s dijabetesom tipa 1, a kad sam bio dijete, moji roditelji su preuzeli taj ogroman teret za mene.

Oktopodiabetes

Ayse Simge Salman, Italija

Ovaj umjetnički rad prikazuje hobotnicu s dijabetesom tipa 1, služeći kao živa metafora za prirodu višezadaćnosti života s ovom bolešću. Svaki od osam krakova hobotdiabetesa drži dijabetički uređaj, simbolizirajući stalnu akrobaciju balansiranja i mentalno opterećenje koje dolazi s upravljanjem dijabetesom tipa 1. Octopodiabetes nosi plavi šešir i lebdi u pozadini nalik svemiru. Plavi šešir ne samo da predstavlja podizanje svijesti o dijabetesu tipa 1, već i aludira na "Plavi šešir" iz tehnike podučavanja "Šest šešira razmišljanja", simbol organizacije, promišljanja i kontrole nad procesom razmišljanja.

Vjerujem da mi je dijabetes tipa 1 od djetinjstva mnogo toga naučio. Danas, kao učitelj, osjećam da moram poučiti svoje učenike i druge ljude šta je dijabetes tipa 1, a šta nije, kako bih podigao svijest, posebno kada me pitaju o mojim dijabetičkim uređajima. Kroz ovo umjetničko djelo želim izraziti kako osobe s dijabetesom tipa 1 snalaze se u anksioznosti i složenosti s otpornošću, prilagodljivošću i svjesnošću.

'Jednog jutra, kad sam se probudio iz svojih uznemirujućih snova, zatekao sam se pretvoren u svestrani hobotnicu.